Razvoj motorike djeteta odvija se postepeno, kroz igru, istraživanje i svakodnevne pokrete. Svaka faza, od prvih refleksnih pokreta novorođenčeta do samostalnog hodanja, ima svoju svrhu i dolazi u pravo vrijeme. Međutim, roditelji često nesvjesno usporavaju ili forsiraju određene faze, misleći da tako pomažu svom djetetu. Najvažnije je razumjeti da razvoj motorike djeteta treba pratiti prirodnim tijekom i omogućiti mu slobodu pokreta.
Roditelji se često suočavaju s komentarima okoline poput:
„Zar još ne sjedi?“ ili „Još ne hoda?“
što ih dodatno potiče na ubrzavanje razvojnih procesa djeteta.
Kako roditelji nesvjesno usporavaju motorički razvoj djeteta
Od prvih dana života bebe, mnogi roditelji imaju potrebu olakšati joj svaki pokret. Smatraju da je premala i previše osjetljiva da bi se sama snalazila u svijetu oko sebe. U želji da joj osiguraju sigurnost i udobnost, često je smještaju u ležaljke, umjesto da joj pruže priliku za kretanje na podlozi.
Ležaljke i slična pomagala mogu ograničiti prirodni tijek razvoja. U ležaljci dijete nema priliku učiti kako se okretati, podizati i istraživati prostor oko sebe. Osim toga, roditelji često postavljaju igračke nadohvat ruke kako bi mu olakšali igru. Tim pomaganjem ne razmišljaju da djetetu na taj način oduzimaju priliku da se trudi i razvija koordinaciju pokreta. Ako se igračke nalaze malo dalje, dijete će imati motivaciju da ih dohvati, što potiče jačanje mišića i razvoj fine motorike.
Pretjerano poticanje kretanja – zašto forsiranje može biti kontraproduktivno
Nakon što dijete navrši šest mjeseci, mnogi roditelji prelaze iz pretjerane zaštite u drugu krajnost – forsiranje napretka. Okolina često vrši pritisak pitanjima poput „Sjedi li već?“ ili „Još ne hoda?“, što roditelje može navesti da požuruju dijete u faze za koje još nije spremno.
Postoji uvriježeno mišljenje da djecu treba učiti svemu, od sjedenja do hodanja, jer će u suprotnom kasniti u razvoju. Zbog toga roditelji često počinju posjedati dijete prije nego što ono ima dovoljno snage i stabilnosti da to učini samo. Ako dijete nije imalo priliku postupno jačati mišiće kroz igru i kretanje, nagli prijelaz u sjedeći položaj može ga dovesti u situaciju u kojoj se ne osjeća sigurno. Prirodno, dijete će sjesti tek kada samo ima dovoljno snage za to, obično između osmog i desetog mjeseca.
Ista situacija događa se i s hodanjem – ako dijete ne prohoda do prvog rođendana, mnogi smatraju da kasni u razvoju. Međutim, svako dijete ima svoj ritam i nije potrebno držati ga za ruke i forsirati prve korake. Umjesto da mu pomogne, takav pristup može usporiti razvoj ravnoteže i stabilnosti, jer dijete uči oslanjati se na pomoć umjesto da razvija vlastitu koordinaciju.
Djetetov razvoj treba pratiti, ali ne forsirati
Baš kao što odrasli donose odluke kada su za njih spremni, tako i djeca svladavaju nove vještine vlastitim tempom. Ako ih previše štitimo ili ih forsiramo, možemo nesvjesno usporiti njihov napredak. Najbolje što roditelji mogu učiniti jest stvoriti sigurno okruženje koje potiče prirodan razvoj, dajući djetetu priliku da istražuje, pokušava i kroz vlastita iskustva jača tijelo i samopouzdanje.
